hodao je neki čovjek obalom Rijeke. Bio je sam. Samo se vjetar poigravao oko njegovih ramena, zalijećući se povremeno među stabljike trstike koja je rasla uz obalu. Odjednom je začuo čudan zvuk, drukčiji od svih koje je do tada čuo. Tišina, pa opet zvuk. Tišina … pa opet. Svakim naletom vjetra začuo bi se zvuk koji je prestajao kako bi vjetar slabio. Čovjek se približio trstici, ne bi li otkrio kakav se to stvor glasa na tako čudan način. Nije vidio ništa, samo je jedna šuplja i napukla stabljika trstike stršala drukčije od ostalih. Vjetar je ponovno puhnuo, trstika je zatitrala i zvuk se opet začuo. Čovjeku srce zaigra od veselja, uzme slomljenu trstiku i puhne … Od tada više nikada nije bio sam.

Bilo je to davno, jako davno, još tamo negdje u praskozorje ljudskoga roda, ali to druženje između vjetra, trstike i čovjeka traje do dana današnjega.“

Ovim je riječima Alen Blažević, student prve godine Strojarstva Veleučilišta u Karlovcu, započeo predavanje o čudesnom svijetu starih, hrvatskih, tradicijskih glazbala.

U našoj je školi gostovao dva dana (12. i 20. ožujka) te održao zanimljive radionice o tradicijskim instrumentima na satovima Glazbene kulture.

Učenicima je svirao i predstavio pojedine instrumente kao što su rog, čegrtaljka, diplice, jedinka, dvojnice, gajde, roženice, mih, ljerica i tamburica samica.

U izlaganju je spomenuo da je Hrvatska izuzetno bogata glazbalima tipa gajdi (glazbala s mješinom), te je učenicima objasnio nastanak tona i tehniku sviranja slavonskih i baranjskih gajdi, podravskih i bilogorskih duda, te nekih vrsta mihova i dipli (istarski, dalmatinski, hercegovački mih).

Učenicima je bio zanimljiv i neobičan zvuk roženica. Alen im je naglasio da se uz roženice vrlo često pjeva te da su interesantne kombinacije istovremenog sviranja roženice i šurli ili roženice i miha. Roženice su glazbalo koje je, uz mih i šurle, i dan danas vrlo “živo” u folkloru Istre. Spomenuo je i sopele koje su danas sačuvane na području Kvarnera, Kastavštine, Vinodola te na otoku Krku.

Naše učenike oduševio je zvuk ljerice. Svirač ljerice, ljeričar ili liričar (naš predavač Alen Blažević), držo je  glazbalo okomito naslonjeno na lijevo koljeno. Ljerica je trostruno, gudaće glazbalo porijeklom iz Grčke. Danas se u živoj uporabi održalo jedino u Dubrovačkom primorju, Župi dubrovačkoj, Konavlima, poluotoku Pelješcu, otocima Mljetu i Lastovu te hrvatskim krajevima istočne Hercegovine. Svirač  svirkom prati ples, a desnom nogom istovremeno udara taktne dobe. Katkada je uz svirku i sam pjevao ili pratio pjevače. Postoji  više načina sviranja ljerice ovisno o načinu potezanja gudalom po žicama i ritmičkom obrascu plesa. I naši učenici imali su priliku probati svirati ljericu, a prilikom sviranja svima im je bio osmijeh na licu!

Ovim se putem još jednom zahvaljujemo Alenu Blaževiću što nam je  približio  taj čudesni svijet starih, hrvatskih, tradicijskih glazbala.

Pogledajte foto-galeriju!